Beskrajna tama Vezana omega Ayla Zbunjena sam. Glava mi pulsira i jedva mogu pomicati oči iza kapaka jer prokleto boli. Miris plijesni i mokraće brzo me podsjeti da sam još uvijek zatočena u svom kavezu pet sa pet stopa pod zemljom. Vjerojatno mi se opet prevrnula kanta za mokrenje. Ječeći, okrenem se na bok i počnem otvarati oči. Dočeka me tama. Večeras nema svjetla, što znači da sam kažnjena. Zbog batina koje sam dobila osjećam se kao da me pregazio kamion i vukao niz planinu. Gasi svjetla ako ne plačem za njim. Jedino što upravitelju pruža veliko zadovoljstvo jest vidjeti moje suze dok uzima od mene što želi, kad to želi. Moja bol je jedina stvar koja mu očito donosi radost. Tama mi kao vučjem mjenjoliku nikada nije smetala, ali kad me moja vučica Aramana napustila, izgubila sam noćni vid i sada nekoć bezazlena tama drži sve moje strahove, bez upozorenja o njihovu dolasku. Ne mogu se ispružiti osim ako me ne vežu, a bez svoje vučice ne mogu koristiti svoje pune iscjeliteljske sposobnosti mjenjolika. Ako me ne siluju, zlostavljaju i muče, sanjarim o svim prekrasnim načinima na koje mogu okončati svoju patnju. Neki bi moju čežnju za smrću nazvali samoubilačkim idejama. Ja to zovem slobodom. Spasenjem. Krajem sve moje neprestane boli. Oteta prije mnogo godina, s 14, dovoljno sam dugo u zatočeništvu da sazrijem kao žena i omega mjenjolik. Ne znam koliko sam dugo zaključana, ali znam da je svaki dan ovdje jedan dan previše. „Budi se, budi se“, šapće upravitelj odnekud iz mraka. Koliko je dugo ovdje, skriva se, promatra? Odmah skočim natrag u kut svoje ćelije kad osjetim slabašan dah na zatiljku. „Šteta je što ne možeš vidjeti čudovišta koja vrebaju u noći, snježna.“ Prestravljena, sklupčala sam se u klupko nasred svoje ćelije. Njegov dah zaudara na cigarete i alkohol. „Nisi plakala za mnom. Prestala si vrištati i sada mi oduzimaš moje suze? Jesi li doista toliko slomljena, mala snježna?“ Njegov podrugljiv smijeh odjekuje podzemnim objektom u kojem me drže. „Rekao sam ti da ću ti vratiti glas. Sada ćemo na popis dodati i tvoje suze“, zareži, i čujem otključavanje vrata svog kaveza. Odmah posegne unutra i zgrabi me za kosu, izvlačeći me golu iz kaveza i vukući moja oguljena koljena po betonskom podu, ponovno ih otvarajući i uzrokujući krvarenje. Ne borim se. Odustala sam prije mnogo života. Stisnem zube, odbijajući pustiti glas. Ne sjećam se kad sam zadnji put progovorila. Moje zadnje riječi bile su: „Molim te, ne stavljaj me unutra.“ Svejedno me golu stavio u hladnjaču. Podignuta sam s poda i odmah gurnuta uza zid. Hladan i slomljen poput mene. Možda će me ovaj put zadaviti i otići predaleko, okončavajući moju patnju. Možda će mi kasnije mokriti u obroke i natjerati me da to pojedem. Prilično je kreativan kad mu se uskrati zadovoljstvo. „Plači za mnom, kujo mala“, zareži, sigurna sam da pokazuje očnjake, i stavi mi ruku oko vrata, istiskujući zrak iz mene i uzrokujući da se pomokrim niz nogu, što ga nasmije. „Moli za zrak i bit ću blag prema tebi. Daj mi svoje suze i dat ću ti topao obrok večeras. Uskrati mi ih i gladovat ćeš“, podsjeti me. Ne sjećam se kad sam zadnji put pojela nešto toplo. Hrana mi je uvijek hladna i drogirana kad mi je uopće dopušteno jesti. Drogirana čime... nisam sigurna, ali mislim da je to glavni razlog zašto sam izgubila Aramanu. Možda su ovaj put stavili previše? Voljela bih saznati, ali odbijam dati ijednom od ovih šupaka svoje suze ili riječi. To je sve što mi je ostalo. Nijema sam po izboru i ostat ću takva. Ako ne mogu razgovarati sa svojom vučicom, ne želim uopće razgovarati. Uzeli su mi sve. To je sve što znam. Moja sposobnost stvaranja suza je nestala i neće se vratiti. Slomljena sam, sama, bespomoćna i povrće koje trune u kavezu. Nema ničeg drugog. Otupjela sam. Hvatam zrak poput ribe. Mlitava uza zid, vid mi se počinje crniti. Vidim zvijezde u tami i to je neobično utješno. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela prave. Bačena sam na tlo kao mlitavi rezanac i odmah udarena u desni rebreni luk. Zrak me napusti i nastupi nesnosna bol. Da, opet su slomljena. Neprestana bol pri disanju jedan je od njegovih omiljenih oblika mučenja i najlakši za nanijeti. Padam na lijevi bok na hladan, nepopustljiv beton. Ne usuđujem se otpuzati. To će uvijek dovesti do još batina. Jednom sam izgubila nokte kad me zgrabio i vukao za gležnjeve dok sam pokušavala otpuzati, grebući po podu. Nadam se da ću, ako se ikad opet pretvorim, imati kandže jer mi nokti još uvijek rastu. Poliže mi lice sa strane i nagon za povraćanjem želučane kiseline je trenutan. „Oh, tako si slatka, mala omego. Imaš okus straha, i to je slasno“, prosikće mi kraj uha, zbog čega se trgnem. „Tvoja neposlušnost me uzbuđuje, ali tvoj strah me tjera da te želim goniti. Nemaš kamo večeras, sva si moja i imam dopuštenje da te koristim cijelu noć, sve dok si spremna za iscjelitelja ujutro. Čeka te velik dan s dobrostojećim alfom koji traži omegu u tjeranju, pa moramo da izgledaš pristojno i da ta snježno bijela koža bude spremna za nove modrice.“ Posljednji dio izgovori smijući se kao da je upravo čuo odličan vic. Drogiraju me nekom uličnom drogom stvorenom da omegu stavi u lažno tjeranje. Grčevita bol je nepodnošljiva, a valunzi vrućine čine da se osjećaš kao da te živu spaljuju. Traje samo dan ili dva, ali i to je predugo. Nemam osjećaja ni sposobnosti funkcioniranja nakon primanja injekcije za tjeranje. Obično vezana, moje tijelo me izdaje, uvijek spremno s vlagom za alfinu kvrgu, nezasitno i previše drogirano da bih ostala prisebna. Naravno, ima trenutaka svijesti kad shvatim da sam ispunjena alfinim kvrgama i stranim predmetima, sa svježim ranama i mirisom krvi u zraku, ali to brzo prođe. Barem, mislim da prođe. Podiže me s tla i baci trbuhom preko mog kaveza. Hladne šipke zarezale su se u moj tanak, neuhranjen trbuh. Razmakne mi pete svojim čizmama s čeličnom kapicom, povuče me za kosu unatrag, čupajući mi dio, i zabije se u mene bez najave. Nema zvukova remena ili patentnog zatvarača. Bio je spreman za ovo dok sam ležala bez svijesti u svom kavezu. Vrebao je u mraku s prokletim kurcem vani. Čudovište. Moj kavez se gotovo potpuno prevrne od snage njegova prodora. Snažnog i bolnog. Izvuče se i, prije nego što uspije ponovno prodrijeti, sobu silovito zatrese očita eksplozija. Odbačena sam s kaveza od eksplozije na tvrdi betonski pod. Upravitelj padne pokraj mene ječeći, s udovima prebačenim preko mog tijela. Mora da je spreman za preobrazbu jer vidim njegove čelične vučje oči u tami. Uspravim se držeći rebra i opipavam ulaz u svoj kavez. Zvoni mi u ušima i osjećam miris krvi, s nečim što mi ispunjava lijevo oko bez obzira na to koliko ga puta pokušam očistiti, a curi mi na usnu. Vidim slabašno svjetlo u oblaku prašine na drugoj strani sobe sa sjenovitom figurom koja se kreće kroz prašinu i betonske krhotine koje lete po području. Koji je to vrag bio? Zatišje pred oluju Thane Soba za sastanke je puna dok moj tim i ja pregledavamo večerašnju misiju i prolazimo kroz plan do najsitnijih detalja. U ovom napadu nema mjesta za pogrešku. Naš doušnik je siguran da se u ovom podzemnom zatočeničkom objektu trenutno nalazi treći čovjek u zapovjedništvu lanca trgovine mjenjolicima. Putuju uokolo, otimajući djevojke i žene mjenjolike. Neke obitelji čak pristaju prodati svoje kćeri tim ološima ako se pokažu kao omega vučice. Omege su rijetki darovi stvoreni za alfu. Nažalost, ološ svijeta ih vidi kao izvor zarade. Mjenjolik koji je za jednokratnu upotrebu nakon što ga se iskoristi. Nema se pojma ni koliko dugo taj proces traje. Kažu da je parenje s omegom 100 puta ugodnije od parenja s mjenjolikom koji nije omega. Kažu da nema usporedbe i da je to razlog zašto postoje lanci trgovine ljudima. Omege postaju droga za alfe kojih se ne mogu zasititi. Ne bih znao osobno jer odbijam pomagati ijednoj od svojih vučica u čoporu tijekom njihovih tjeranja. Previše je komplikacija koje bi mogle proizaći iz mog autoriteta kao alfe čopora Ponoći ako sudjelujem u klinici za tjeranje. Srećom, u čoporu ima dovoljno voljnih i sposobnih muških mjenjolika da pomognu vučicama tijekom tjeranja. Moja potreba za osvetom onima koji su odgovorni za ovaj masivni, višemilijunski lanac trgovine ljudima seže mnogo dublje od činjenice da nestaju žene i djeca. „Tim Delta će prvi pristupiti, spremni i napunjeni. Pružat će zaklon Timu Očnjak dok se pretvaraju i trgaju grkljane svemu u blizini kompleksa, osiguravajući perimetar kako bi Tim Alfa mogao ući u kompleks“, strategiziram, pomičući svoje figure po velikoj karti raširenoj na stolu. „Želim snajperista na ovom drvetu da pruži zaklon Timu Alfa protiv bilo kakvih vukova koji bi mogli proći pokraj drugih timova. Naš doušnik je izjavio da su na prvom katu sve prazne sobe od nedavne prodaje njihovih žrtava kako bi napravili mjesta za nove.“ Gadovi. Soba eksplodira od režanja. „Bili smo prekasni da to zaustavimo, ali možemo spaliti prokleti kompleks do temelja i ubiti sve prisutne“, zarežim, neprestano se puneći bijesom. „Tim Očnjak će ostaviti svoje torbe u šumi oko perimetra, a Tim Alfa se neće pretvarati osim ako nije nužno. Ne znamo na kakva ćemo vrata ili kaveze naići. Ponio sam dodatni C-4 za svaki slučaj“, objašnjava moj beta Cyrus. Čini se da on uvijek traži priliku da nešto digne u zrak. „Zašto bi ispraznili objekt, ali zadržali svog trećeg čovjeka tamo s nižerangiranim šupcima? Ne treba im takva razina autoriteta da sjede i čuvaju prazne sobe čekajući pošiljke ukradenih mjenjolika umjesto da provjeravaju druge komplekse ili planiraju nove otmice. Nema smisla“, pita on, i u pravu je. Netko tko je tako visoko u ološkom podzemlju ovog lanca imat će ime. Odgovore. Posljednji komad slagalice da pronađemo odgovorne i polako ih okončamo. Hakirali smo, pratili, zlostavljali i mučili, ali još uvijek nemamo pojma tko je vođa ovog usranog lanca. „Ne, nema smisla, ali siguran sam da će sve postati kristalno jasno kad budemo u kompleksu“, izjavim odlučno. „Spasit ćemo svakoga tko bi potencijalno mogao biti unutra, a tu gnjidu ostavljamo živu“, zarežim. Oči mi bljesnu zlatno, moj vuk Ronan gura se blizu površine, žedan krvi i osvete. „Imat ćemo jednog iscjelitelja s Timom Delta i jednog s Timom Alfa. Nadam se da neće biti potrebni“, izjavim. Kao alfa čopora Ponoći iz La Plate, trenutno najvećeg zabilježenog vučjeg čopora, imam dužnost čuvati svoj čopor, i to shvaćam ozbiljno. Stavio bih se na put bilo kojem metku ili očnjaku za svoje ljude. Dio čuvanja mog čopora je lov na te lance trgovine, spašavanje djevojaka i njihovo ponovno spajanje s obiteljima ili integracija u čopor. To je dug, traumatičan proces. Većina djevojaka je mjesecima zlostavljana. Neke imaju sreće da budu spašene. Druge su prodane ili ubijene iz zabave kad im dosade. Sama pomisao na to tjera me da povraćam i ubijam. Tim redoslijedom. „Opremite se i ukrcajte se“, naredim i svi odlazimo u vojarne da se opremimo i ukrcamo. Vožnja do kompleksa je napeta. Sa mnom je 40 mojih elitnih mjenjolika, ali još uvijek sam na rubu. Pažljivo to držim pod kontrolom i šaljem još jedan val samopouzdanja kroz vezu čopora. Bez obzira na to koliko smo ovakvih akcija izveli, spoznaja da bi moj čopor mogao biti ozlijeđen ili još gore uvijek me proganja. Prijavili su se za to, ali to ne znači da njihovi životi vrijede manje samo zato što su se dobrovoljno prijavili da ih stave na kocku za svoj čopor i druge. Alfa čopora sam već šest godina. Nisam planirao preuzeti ulogu alfe s 22, ali moj otac, prethodni alfa čopora Ponoći, dobrovoljno se povukao nakon onoga što se dogodilo našoj obitelji. Moji roditelji, toliko shrvani tugom, nisu mogli upravljati čoporom. Nisu se mogli sabrati da obavljaju svoje dužnosti. Moji roditelji su se ugasili i odustali. Opet, oči mi sjaje zlatno i Ronan se gura prema barijeri, ljut i režeći, krvožedan je i želi osvetu. „Nema pretvaranja, Ronan, moraš smiriti svoj bijes da bih ja mogao voditi. Uskoro ćemo biti tamo, a onda ćemo ih sve pobiti. Izvući ćemo odgovore koje trebamo iz gada mučeći ga što sporije možemo“, potisnem ga natrag. „Milju smo udaljeni. Tim Očnjak, ostavite torbe i pretvorite se čim stanemo. Tim Delta, okružite perimetar i pošaljite snajperiste gore. Cyrus sa mnom“, pošaljem kroz umnu vezu i svi se brzo postavljamo na položaje. Tim Očnjak se odmah pretvara i kreće prema kompleksu. Tim Alfa slijedi pješice. Čak i bez pretvaranja, brzi smo. Provodimo mnogo vremena trenirajući u planinama s rjeđim zrakom i strmim usponima. Godine treninga tamo dale su nam prednost čineći nas bržima, s više izdržljivosti i snage. Tim Delta odmah otvara zaklonnu vatru za nas kad stignemo do kompleksa. Trčimo. Pucamo. Snajperisti neprestano obaraju neprijatelje jednog za drugim. Crni vukovi Tima Očnjak ne pokazuju milost, napadajući neprijatelje s boka, svladavajući ih i brzo im trgajući grkljane. Krv prska posvuda svake minute koja prođe. Masakriramo ih. Neki od njih se pretvaraju i bježe prema planinama samo da bi naišli na još jednog snajperista i više naših vukova. „Ne ostavljajte nikoga živog i pretražite ih kad budu mrtvi“, podsjetim svoj tim dok se upuštam u borbu prsa u prsa svojim noževima. Jedne minute režem grkljane, a sljedeće udaram, podmećem noge i zabadam nož kroz srca ovih govana. „Mislim da mi nikad neće dosaditi ubijati ove šupke“, Cyrus pošalje umnom vezom dok istovremeno šalje posljednju oštricu pokraj mog uha i u oko mjenjolika koji mi se približava s leđa, trenutno ga obarajući. „S razlogom si jedan od mojih najboljih. A sad prenesimo tu krvožednost unutar kompleksa“, uzvratim vezom, odmah dočekan njegovim smijehom. „Kako to misliš, jedan od? Ja sam NAJBOLJI“, hvali se Cyrus kroz umnu vezu. „Samo unesi svoju mjenjoličku guzicu unutra“, zarežim, moje strpljenje za njega obično tanko u najboljem slučaju. Ostatak Tima Alfa brzo ulazi u kompleks, pucajući na nekoliko čuvara mjenjolika koji izlaze iz nasumičnih dijelova ove zgrade. Jedan po jedan ulazimo, pretražujemo i čistimo svaku sobu na glavnoj razini. Sobe su male, svaka s jednim kirurškim krevetom s remenjem u sredini. Sobe smrde na zaostali strah, seks i krv. Na zidu su mrlje od krvi, odvod na sredini poda i iskorištene igle razbacane posvuda. Odmah shvaćam što su ove sobe. To su sobe za prisilno tjeranje. Čudovišta ubrizgavaju drogu ovim djevojkama, vežu ih i uzimaju novac od bilo kojeg alfe ili bete koji želi iskusiti tjeranje mjenjolika. „Čuješ li to? Kunem se da sam čuo mrmljanje“, Cyrus pošalje umnom vezom. Izlazimo iz posljednje sobe i krećemo niz hodnik. Skrećući iza ugla, nailazimo na vrata trezora. „Zašto bi, dovraga, imali trezor ovdje?“ pitam, napola mrmljajući od zbunjenosti kroz umnu vezu. „Slušaj, mislim da je unutra. Ne znamo koliko ih je unutra, ali razaznajem samo jedan glas. Cyrus, raznesi vrata.“ To je sve što je trebao čuti da mu se na licu pojavi ogroman, rupičast osmijeh. Da ga ne poznajem kao svog betu i hladnokrvnog ubojicu, pomislio bih da je supermodel. Odstupivši, brzo postavlja C-4 kit oko vrata, umeće žice, odmiče se i detonira. „Timovi Očnjak i Delta, Tim Alfa će ući u zaključani podzemni objekt. Čuvajte perimetar“, naredim. Vrata trezora i okolni betonski zid eksplodiraju i odlijeću u čuvano područje. Četiri koraka kroz nepostojeća vrata i skretanje udesno i odmah me zapahne smrad urina i izmeta. Miris je nadmoćan, ali ispod njega se zadržava slabašan dašak lavande pomiješan s nadmoćnim smradom straha. Slabašan miris lavande odmah usredotoči Ronana i privuče mu pažnju. Osjećam prisutnost jednog vučjeg mjenjolika koji zaudara na alkohol, dim i tjelesni miris. Čujem stenjanje i vidim bljesak srebrnih očiju kroz prašinu i tamu, ali to nije sve što vidim. Šumsko tlo Ayla Visok muškarac širokih prsa približava se kroz prašinu. Čini se viši od okvira vrata. Obavijen sjenama, vidim samo treperenje njegovih zlatnih očiju i obris njegova tijela ocrtan svjetlom. Čujem tupi zvuk njegovih čizama dok ulazi u podzemni bunker u kojem me drže. Odmah prepoznajem da je ovaj čovjek alfa vuk. Izuzetno je dominantan i to pulsira prostorijom, tjerajući me da nehotice pognem glavu i podložim vrat samo od prisutnosti njegove energije, unatoč tome što nemam Aramanu. Miriše na zemlju i borovinu. Zemlju šume i prekrasna stabla. Podsjeća me na slobodu koju sam nekoć imala. Sposobnost trčanja kroz šumu, mirise zemlje i mekoću šumskog tla među nožnim prstima, povjetarac u kosi i sunce koje mi obasjava lice ili grije krzno dok sam lovila zečeve i igrala se sa svojom braćom i sestrama. Miriše utješno. Miriše mirno. Miriše na dom. Je li on moj novi upravitelj? Moj novi gospodar koji će me zlostavljati? Možda alfa lutalica koji uzima što želi? Opipam prednji dio svog kaveza i počnem kliziti unatrag kad upravitelj koji je bio raširen preko mene skoči s mene ravno u zrak i prema novom alfi. Novi alfa ga odmah nokautira desnim krošeom. Vidim kako udarac dolazi od treperenja svjetla na stubištu i bio je munjevit. Upravitelj nije imao šanse obraniti se. Udari snažno o beton, glasan zvuk pucketanja odjekne uz tup udarac dok pada na nepopustljiv pod, a zatim ništa. Nastupi tišina. Pretiho. Počnem teško i glasno disati dok paničarim i uvlačim se natrag u svoj kavez. Ubio je upravitelja, što bi mi trebalo donijeti suze radosnice, uzvike oduševljenja, ali umjesto toga obuzima me krajnja tjeskoba i strah. Misli mi počinju juriti i to je preplavljujuće. Što ako je on gori? Što ako su ostali mjenjolici koje osjećam došli da me drže? Što ako me žele loviti i progoniti? U ovom trenutku hiperventiliram, postaje mi mučno i vrti mi se u glavi. Ne mogu sad proći kroz lažno tjeranje. Ne mogu pobjeći čoporu mjenjolika. Ne mogu... ja... jednostavno... ne mogu... *„Aramana? Aramana, čuješ li me, trebam te.“* Gurnem u svoj um, tražeći, moleći, nadajući se povezivanju, ali dočeka me tišina. „Šššš šššš šššššš...“, „U redu je. U redu je. U redu je... Neću te povrijediti. Ovdje smo da pomognemo... Obećavam. Znam da ti to vjerojatno trenutno ne znači mnogo, ali ja uvijek držim svoja obećanja. Sve će biti u redu“, šapće mi novi alfa iz mraka ispred mog kaveza. Zvuči tako smireno i utješno. Pomoć. Normalna riječ koja bi trebala tješiti. Riječ koje se ne sjećam kad se zadnji put očitovala u mom životu. Nitko mi ne pomaže. Nitko ne govori ni riječi o onome što podnosim, što mi se radi i nitko ne tješi. Pogotovo ne ubojiti, bijesni, dominantni alfe. Daju lažna obećanja i definitivno ih nije briga za moju udobnost. Slome te i svaki put te ostave kao praznu ljušturu. Osjetim toplu, veliku, žuljevitu ruku kako mi dodiruje potkoljenicu i odmah se trgnem i ustuknem. Ruka se vraća. U roku od nekoliko sekundi, obuzme me najtopliji zagrljaj i prekrije me najmekša flis deka koju sam ikad osjetila u životu. Osjećam se kao da sam učahurena usred hrpe toplih zečića. Želim se rastopiti u ovoj deki, trljati je po cijelom tijelu i sakriti se zauvijek. Nikad više ne komunicirati ni s jednim mjenjolikom. Primjećujem da mi se disanje usporava i počinjem se osjećati smirenije. Gruba ruka ostaje na mojoj nozi. „Tako je. Uspori disanje. Udahni kroz nos i polako izdahni kroz usta. Opet... udah i izdah... dobra djevojka. Tako ti dobro ide, mala vučice... tako dobra djevojka“, šapće tiho, a moje tijelo se želi rastopiti od njegovih utješnih riječi hvale, ali moj um zna bolje. Mnogi alfe će te pokušati namamiti u lažan osjećaj sigurnosti prije nego što te ošamare po licu i bace preko stola dok im publika kliče. Ili te alfa pusti i da ti okus slobode samo da bi te lovio i gonio onaj mjenjolik koji te uhvati. Igra koju su se prije voljeli igrati. Ona u kojoj više ne želim sudjelovati. Vid mi se počinje mutiti dok škiljim da vidim u mraku i sada shvaćam da jedva mogu otvoriti lijevo oko. Imam jak okus željeza u ustima i shvaćam da je to moja vlastita krv. Mora da sam razbila usnu i mislim da mi glava krvari. Prsa i trbuh me peku kao vatra svaki put kad udahnem. Što je trenutno često. „Ne, ne, ne. Kamo si otišla, mala vučice? Ostani ovdje sa mnom, nemoj početi sumnjati... samo... ostani mirna. Mi nismo loši momci. Ovdje smo da pomognemo. Znam da se bojiš. Ne krivim te, ali moraš ostati mirna. Gubiš mnogo krvi i blizu si nesvijesti“, brzo me obavijesti, a zatim se odmakne od prednjeg dijela mog kaveza. Čujem drugi par čizama kako mi se približava i srce mi počne jače kucati. „Šššš... ne... ne paničari. Ovo je iscjelitelj. Može ti ublažiti bol da ti pomogne pri transportu natrag u naš čopor gdje ćemo ti pružiti medicinsku pomoć. Ti... si... na sigurnom“, procijedi posljednji dio kroz tiho režanje iz prsa, kao da mu je pomisao da nisam sigurna teška za podnijeti. Nježnija topla ruka spusti se na moju goljenicu i iznenadni val topline prođe mi od nožnih prstiju i polako se proširi cijelim tijelom. Najnevjerojatnija toplina i mir koje sam ikad osjetila nasele se u meni, zapalivši mi vene i počinjem osjećati lagano peckanje preko čela i rebara. Nije bolno, ali ni ugodno. Iscjeliteljska sila na djelu u mom tijelu. Žuljevita ruka spusti se na moje rame kroz rešetke kaveza. Opet skočim. Miris borovine napada moja osjetila i stvara utješnu prisutnost u meni. Ne želim utjehu. Ne želim mir i toplinu. To je strano i puno laži. Ne mogu tome vjerovati. Osjećam kako oteklina s mog oka popušta, bol jenjava. Rebra su mi osjetljiva, ali više ne zrače nesnosnom boli pri svakom dahu. Mir koji zrači kroz mene donosi mi lagani osmijeh na lice. Sam osjećaj je čudan. Ne sjećam se kad sam se zadnji put nasmiješila ili uživala u bilo kakvom iscjeljenju jer iscjeljenje donosi nove batine. Brzi ubod u stražnji dio ruke natjera me da se trgnem. Injekcija. Trebala sam znati da ovo slijedi. Samo žele tjeranje i vjerojatno se pale na to da se pretvaraju da su heroji samo da bi se pretvorili u zlikovce. Možda preferiraju Stockholmski sindrom kod svojih zatočenica. Pripremaju žene da se osjećaju sigurno dok su oni prijetnja. Počinje mi se vrtjeti, a sve počinje zvučati prigušeno i iskrivljeno. Oči mi postaju teške, kolutaju unatrag u glavi. Glava mi se počinje kotrljati na ramenima. Počnem tresti glavom „ne“ više puta u nečemu što se čini kao usporena snimka. Glava mi čvrsto klone uza zid kaveza. Oči su mi zatvorene, preteške da bih ih otvorila, a zvukovi prestaju. Mališan Thane Ispod jednog mjenjolika s prilično bijesnim izrazom lica nalaze se najveće, preplašene, tirkizne oči bademastog oblika koje sam ikad vidio. Zapravo, nikad prije nisam vidio vuka s takvim očima. Odmah sam opčinjen, unatoč tome što je jedno oko natečeno, a drugo svo u krvi. Prekrasne su... ali i mrtve, beživotne. Ronan izbija na površinu, *„zaštiti“*, zareži u našem umu. Te oči očito pripadaju omegi, što pokreće moje alfinske instinkte. Pogoršava ih činjenica da je gola ispod drugog mjenjolika, pretučena i puna modrica. Odmah nokautiram šupka kad nasrne na mene, vođen svojim vukom, ali nemajući dovoljno vremena da se pretvori. Cyrus ispali dva metka sa sredstvom za smirenje u njegovu guzicu, zbog čega odmahnem glavom. Tipični Cyrus. Ne možemo riskirati ranu od metka na putu natrag u naš čopor kad želim sačuvati snagu darova naših iscjelitelja za naše vlastite mjenjolike i, naravno, za mučenje. Barem je to uvijek bila moja politika do sada. Ova djevojka je preplašena i teško ranjena, leži ispred prokletog kaveza. *„Timovi, osigurali smo metu i jednu žrtvu. Tim Očnjak, pretvorite se natrag, pregrupirajte se s Timom Delta, pripremite vozila i pošaljite mi iscjelitelja ODMAH“*, pošaljem umnom vezom. Omega opipava oko sebe kao da ne vidi, a zatim se sakrije u svoj kavez. Miriše kao vuk, ali Ronan ne može osjetiti njezinu vučicu. To se događa samo ako vuk napusti svog čovjeka. Napuštanje se rijetko događa i većina mjenjolika to ne preživi. Većina mjenjolika koji izgube svog vuka ne uspijeva napredovati i obično brzo propada. To je poražavajuće svjedočiti. Nadam se da to više nikada neću svjedočiti. *„Zaštiti“*, reži Ronan, gurajući se na površinu, zbog čega se borim protiv preobrazbe. *„Smiri se... ova djevojka je prestravljena i ne treba da se pretvaramo pred njom“*, gurnem ga. Čučnem ispred njezina kaveza i stavim ruku na njezinu nogu da je utješim. Ima najbjelju kosu i kožu. Iste kao planinski snijeg, prekrasne unatoč raznim modricama i posjekotinama koje joj pokušavaju oteti ljepotu. Nudim joj smirene riječi i uvjeravanja. Njezin miris lavande, prožet strahom, postaje kiselkast, iritirajući mog vuka. Iscjelitelj brzo ulazi, na što ja nastavljam umnom vezom: *„Samo umna veza, Eric. Prestravljena je i gubi mnogo krvi negdje s glave. Izgleda da je u bolovima i drži se za rebra.“* *„Mogu ublažiti bol, ali moramo je vratiti radi laboratorijskih nalaza i rendgena, alfa. Izgleda izgladnjelo, dehidrirano i po mom stručnom mišljenju, mislim da bismo je trebali sedirati za transport. Ne znamo opseg njezine traume, ali izgleda kao da je na rubu napada panike“*, Eric pošalje umnom vezom dok ja radim na smirivanju omege. Gurne mi špricu iz svoje torbe i ja se odmaknem od vrata kaveza. On je najbolji iscjelitelj kojeg imamo i vjerujem njegovoj prosudbi. Eric polaže ruke na njezine noge i počinje je ispunjavati svojim iscjeliteljskim darom. Ona se vidno opušta, što mi omogućuje da se prišuljam stražnjem dijelu njezina kaveza. Brzi ubod u nadlakticu i brzo je gotova. *„Cyrus, odvedi zatvorenika natrag do vozila. Ja ću je nositi, a ti, Eric, voziš se sa mnom natrag u čopor“*, brzo pošaljem umnom vezom dok istovremeno izvlačim našu malenu iz ovog prokletog kaveza i u svoje naručje. Pažljivo je podižući u naručje, počinjem je nositi natrag kroz objekt. Tako je mršava i krhka. Njezino malo tijelo puno je modrica, a kosa slijepljena krvlju. Vožnja natrag u čopor protekla je u čvrstom držanju nesvjesne omege. Mora da je njezina oznaka ta koja tako često budi Ronana i čini ga toliko zaintrigiranim njome. Možda zato što je tako jedinstvenog izgleda i mirisa. Miris lavande podsjetnik je na omiljeni miris moje majke. Ako je nije sadila, prekrivala se njome i zanosila se njome. Pogledam joj lice i primijetim povremeno mrštenje između čela. Ova djevojka se vjerojatno ne sjeća kad je zadnji put dobro spavala. Uhvatim se kako se pitam što je trenutno proganja. „Ne sjećam se baš kad si zadnji put tako dugo držao djevojku u naručju, Thane“, ruga se Cyrus sa suvozačevog sjedala. U pravu je. Nemam veze. „Stalno držim djevojke, samo ti nisi tu da to vidiš“, odbrusim mu. „Nisam pozvan, misliš. Uvijek sam tu“, šali se i namigne, ali iskren je. Zgodan dečko, krvožedni ubojica, s rupicama na obrazima i čudnom reputacijom, iskren, ali prokleto dobar beta i prijatelj dovoljno dugo da može sa mnom razgovarati slobodno kako želi... obično. „Znaš da miriše na...“, započne. „Znam na što miriše i ne želim razgovarati o tome, sad prekini“, brzo ga prekinem. Kad stignemo na područje našeg čopora, idemo ravno u našu bolnicu. Mala je jer se mjenjolici ne razbolijevaju i nemamo mnogo napada, ali također omogućuje svima da imaju privatnu sobu. Naše mladunce rađamo u kolibama za porode smještenim u šumi. Mirnije je i pomaže našim vukovima da se povežu s prirodom kako bi se smirili. Eric odmah počinje izdavati naredbe, jureći po sobi dok ja ulazim. „Položi je na krevet jedan... Trebam da joj se napravi potpuna obrada... Laboratorij... višestruki paneli, stavite joj elektrode, provjerite i trovanje... skeniranje cijelog tijela magnetskom rezonancijom... bolje je vežite.“ „Misliš li da je to potrebno? Treba li se buditi u okovima nakon što je došla iz prokletog kaveza u tamnici?“ tiho, ali strogo ga upitam. „To nisu okovi, Thane; znaš to. Nemamo pojma kako će reagirati kad se probudi, ali mogla bi nasrnuti na nas iz straha ili halucinacija. Očekujem da hoće. Osim toga, mislim da će spavati danima, ako ne i tjednima, dok joj se tijelo liječi. Odmah ću joj staviti infuziju na najjače i TPN prehranu čim joj stignu nalazi da dobije na težini. Reći ću Anni da dođe i opere je“, obavještava me Eric dok se tiho odmičem od kreveta, shvaćajući da imam posao koji moram obaviti i da ga moram pustiti da radi svoj. „Obavijesti me o svim promjenama i otkrićima. Uskoro ću se pozabaviti našim zatvorenikom“, i s tim tiho izađem iz kreveta jedan, zaustavljajući se nakratko da pogledam malenu prije nego što se vratim u kuću čopora. *„Cyrus, je li naš zatvorenik smješten u svom novom smještaju?“* pošaljem putem umne veze. *„Da, naš gost je smješten u svom privatnom apartmanu u tamnici s VIP smještajem, vaša ekselencijo“*, odvrati on svojim najboljim umišljenim naglaskom batlera kojeg može proizvesti. *„Rekao sam ti da me tako ne zoveš i koji su mu to, dovraga, VIP smještaji?“* upitam grubo. *„Lanci i kanta za mokraću, gospodaru“*, odgovori, što mi izmami mali smiješak. *„Bit ću u kući za 5 minuta. Očistit ću se i naći ćemo se u mom uredu.“* I s tim, prekinem vezu. Tuširanje krvi i prljavštine s moje kože trebalo bi me opustiti, ali ne mogu prestati misliti o spašenoj maloj omegi. Njezine prekrasne, ali tužne, tirkizne oči su sve što vidim kad zatvorim svoje. Njezin miris lavande još uvijek mi je u nosu. Što više razmišljam o njoj, to mi je tvrđi. Nisam siguran zašto me Ronan toliko tjera da je provjerim, ali postaje ga teško kontrolirati. Nagnem se naprijed, stavljajući lijevu ruku na pločicu i počnem se gladiti gore-dolje po kurcu. Jedne minute razmišljam o njezinoj snježno bijeloj koži, tirkiznim očima i napućenim usnama, a sljedeće se osjećam krivim što bih uopće pomislio da me napaljuje kad je tek spašena i prošla kroz toliko toga. Ronan mi ponovno bljesne njezinim licem u mislima, potičući me. K vragu. Očito mi treba ovo oslobađanje. Počnem se gladiti gore-dolje. Sve jače i jače razmišljajući o njoj. Mogu zamisliti njezine napućene usne kako mi ljube vrat, trbušnjake, polako klečeći preda mnom kao dobra djevojka. Uzimajući me u usta i prelazeći jezikom oko mog vrha. Moji pokreti postaju brži i uskoro se oslobodim na pločicama tuša, razmišljajući o našoj maloj omegi. Našoj? Ne. Nije naša omega. Bolna prošlost Ayla *„Dovrši obrok, dušo, ili ćete ti i tvoja sestra provesti slobodno vrijeme plijeveći dvorište umjesto da se iskradaš s posjeda bez osiguranja, misleći da vas nikad neće uhvatiti“, izjavi mama odlučno, njezin pokušaj da nas natjera da jedemo više propadne kad shvatimo da smo uhvaćene. „Mama, nismo ih pokušale ostaviti, samo nas nisu mogle pratiti“, uzvratim, nadajući se da ću je odgovoriti od ljutnje. „Vas dvije ste se iskrale s posjeda skrivajući se na krovu. Doslovno ste trčale preko kuća, preko krovova, Ayla, kako su vas trebale pratiti, ha? Kad nisu ni vidjele da ste otišle?“ pita majka. O da, ljuta je. Pogledam svoju sestru Adu, koja je dvije godine mlađa od mene. S 12 i 14 godina možemo stvoriti popriličan dio nevolja. „Ne zaboravi ograde. I preko njih smo se penjale“, ubaci se ona, zapečativši našu sudbinu. „Da, kako bih mogla zaboraviti. Penjanje po ogradama, ugrožavanje sebe odlaskom, a kamoli odlaskom bez osiguranja.“* Sanjam. Ili bolje rečeno, proživljavam sjećanje iz djetinjstva. Ne sjećam se kad sam zadnji put imala dobar san. Uvijek su ispunjeni zlostavljanjem i mučenjem koje podnosim ili riječima muškaraca koji me proganjaju. Oči su mi teške i tako sam umorna. Počinjem tonuti natrag u nesvijest kad me ponovno pogodi onaj utješni miris. Ono šumsko tlo. Onaj utješni bor. On je ovdje. Čovjek koji me tješio prije nego što se sve zacrnilo. „Četiri je dana bez svijesti, Eric, ima li još nešto što možemo učiniti da ubrzamo njezino iscjeljenje?“ „Na prehrani je i dobila je nekoliko kilograma. Krvna slika joj je pokazala izuzetno visoku razinu vučjeg otrova. Trebala bi biti mrtva s količinom koja je bila u njezinom tijelu. Da ne spominjem da je bila u zatajenju bubrega. Vitalni znakovi su joj sada stabilni i pokazuje znakove kognitivnog uzbuđenja na podražaj. Mislim da je vučji otrov korišten da joj se suzbije vuk. Mislim da je njezin vuk nije napustio. Skeniranje mozga podržava tu teoriju. Međutim, ne bih znao je li se ikad prije pretvorila ili koliko će trebati da se sav otrov izbaci iz njezinog sustava, ali mislim da ćemo, kad ga više ne bude, možda moći pomoći da dosegne svoju vučicu, Thane.“ Čujem razgovor koji se odvija oko mene, ali ne mogu otvoriti oči. Aramana nije otišla. Nije me napustila! Znala sam po gorkom okusu usrane kaše kojom su me drogirali. Samo nisam znala čime. Želim otvoriti oči. Želim postavljati pitanja, ali tako se bojim. Ovo su muškarci. Ovo je alfa. Možda miriše nevjerojatno i utješno, ali to ne znači da nije opasan, ali zašto bi me spasio i brinuo se o meni ako je opasan? Tako sam zbunjena i nisam sigurna što bih trebala učiniti, ali znam da ne mogu donijeti nikakvu odluku a da se prvo ne probudim. Oči me bole i teške su, ali osjećam kako ih kolutam ispod kapaka. Teško je, ali je napredak. „Srčani ritam joj se ubrzava i vidim kako joj se oči miču, mislim da nas čuje, Thane.“ „Mala vučice? Čuješ li nas unutra? Možeš li otvoriti oči za nas? Siguran sam da imaš mnogo pitanja kao i mi, ali prvo nam trebaš budna. U klinici si ovdje u mom čoporu. Eric, naš iscjelitelj, brinuo se o tebi, ali vrijeme je da se probudiš za nas.“ Polako pokušavam podići kapke. Uspjela sam ih podići do pola, ali sve je mutno. „Tako je. Nastavi, nastavi treptati za nas. Uspijevaš. Dobra djevojka.“ Te riječi hvale, jasno vidim, dolaze od najljepšeg mjenjolika kojeg sam ikad vidjela u životu. Nagnut je nad mojim krevetom, moja sićušna ruka počiva u njegovoj divovskoj, žuljevitoj. Ima kratku crnu kosu koja je duža na vrhu i neuredno stilizirana, maslinastu kožu, kratko podšišanu bradu od nekoliko dana propuštenog brijanja, snažnu čeljust, ravan nos, duge trepavice, visoke jagodice i najupečatljivije zelene oči zbog kojih se osjećam kao da mi vidi pravo u dušu. Podsjećaju me na šumu na koju miriše. Polako se nasmiješi kad su mi oči potpuno otvorene, a ima i rupice na obrazima uz svoj dječački osmijeh. Trebalo bi biti protuzakonito koliko je ovaj alfa predivan. „Zdravo, mala vučice. Ja sam Thane Knight, iz čopora Ponoći La Plate, a ovo ovdje je Eric, jedan od naših iscjelitelja.“ Polako okrenem glavu ulijevo i vidim muškarca kako stoji pokraj mog kreveta. Ima prekrasne plave oči i neurednu plavu kosu i mišiće posvuda. I on je predivan. Jesu li svi u ovom čoporu lijepi? „Prilično si me uplašila kad si došla ovamo. Nalazi su ti bili užasni; puna si otrova i teško dehidrirana i neuhranjena. Drago mi je da si budna. Četiri si dana bila bez svijesti“, kaže mi Eric. „Kako se zoveš?“ pita Thane i ja se brzo unervozim, misli mi jure milijun milja na sat. Da im kažem? Ne mogu im vjerovati; ne poznajem ih. Je li uopće važno znaju li? Ako ponovno počnem govoriti, hoće li me povrijediti samo da bi me čuli? Ako ne budem, hoće li me povrijediti jer neću? „U redu je, mala vučice, ne moraš nam reći odmah, ali olakšalo bi nam stvari“, ohrabruje me Thane, ali ja ga tupo gledam. Jednostavno se ne mogu natjerati na to. „Možeš li govoriti?“ Polako odmahnem glavom „ne“. Nije potpuna laž, ali je djelomična istina. „Možeš li pisati?“ Gledam ga u njegove duboke zelene oči. Imaju mrljice tamno smeđe boje. Boju koju nikad prije nisam vidjela. Imam trenutak hrabrosti. Mizeran, ali tu je i odlučim pokušati. Polako se uspravim i gurnem se natrag u krevet, privlačeći koljena i grleći se za utjehu. Gubitak njegova dodira kad pomaknem ruku čini me sukobljenom, što je samo po sebi zbunjujuće. Polako kimnem glavom „da“. „Vraćam se odmah“, kaže Eric i brzo napusti sobu, ostavljajući me samu s alfom. Pogledam ga ponovno, a on me promatra. Neutralan, pomalo znatiželjan izraz na licu. Gotovo kao da pokušava složiti informacije ili riješiti zagonetku. Tiho me proučava; ja činim isto njemu. Eric se vraća do mog kreveta s blokom papira i olovkom. Pružajući mi ih, raširim oči od šoka. Ovo se stvarno događa. Thane očito može osjetiti moju strepnju, jer se primakne bliže i stavi ruku na moje koljeno dok polako ispružam noge, pripremajući se odgovoriti na njihova pitanja i mentalno se nagovarajući. To je lagan dodir, ali tješi. „Uzmi si vremena, znam da si prošla kroz mnogo toga i da se bojiš, ali mi ti stvarno želimo pomoći, a također trebamo da i ti pomogneš nama.“ Njegova izjava me pomalo zbunjuje. Kakvu bi pomoć oni mogli željeti od mene? Duboko udahnem, zgrabim olovku i napišem: „Moje ime je Ayla Frost.“ „Ayla“, tiho šapne kao da mu je laknulo što to čuje. Nasmiješi mi se s tim rupicama na obrazima, a ja osjetim da se crvenim. Nema šanse da to sakrijem, što vidim da on primjećuje, jer se nasmiješi još šire. „Ayla, želim ti postaviti neka teška pitanja, samo nekoliko za sada, ako misliš da si spremna. Možemo stati u bilo kojem trenutku. Nema točnih ili netočnih odgovora i neću se ni na koji način uzrujati ako prestaneš odgovarati. Jesmo li se razumjeli?“ Kimnem glavom „da“ i s tim, Eric izađe iz sobe. „Ayla, prije koliko mjeseci si oteta?“ Pogledam dolje u svoj papir i napišem: „Koja je godina?“ „Godina? Još uvijek je 2024.“ Vratim papir sebi i mentalno brojim. 10 godina. Prošlo je 10 godina otkako sam oteta. To znači da imam 24 godine. Ne mogu to objasniti, ali to otkriće me nasmije. Brzo napišem svoj odgovor i pokažem mu. On, međutim, ne smiješi se. Izgleda šokirano. Usta su mu lagano otvorena, obrve su mu, kunem se, dotakle liniju kose. „Otmica prije 10 godina? 10 GODINA?“ Nasmiješim mu se i brzo napišem: „Sretna sam što ovo znam. Pitala sam se koliko sam stvarno stara. Sada znam. Imam 24.“ Zatvori usta i zuri u mene. Oči mu lete naprijed-natrag po mom licu. Brzo pogleda dolje u pod, ruke su mu sada stisnute u šake na bedrima, a tiho režanje počinje u njegovim prsima. Pogleda me i oči mu počnu slabo bljeskati zlatno, pa natrag u zeleno. Njegov vuk mora iz nekog razloga izbijati na površinu, i ja počnem paničariti. Vratim noge gore i odmaknem se što dalje mogu u krevetu. Pogleda me i izraz mu je mješavina bijesa i tuge. „U redu je, mala vučice. Ne radiš ništa loše, niti bi mogla. Samo mi je teško shvatiti da si toliko dugo bila u toj tamnici. Moj vuk trenutno nije sretan. Mislim da moram izaći na neko vrijeme i pustiti te da se odmoriš. Znam da je ovo mnogo za tebe i tako si dobro obavila posao. Reći ću Ericu da se vrati ovamo i razgovara s tobom. Možda ti danas može dati neku pravu hranu, ali trebala bi se odmoriti. Vratit ću se kasnije da nastavimo ovaj razgovor, obećavam. U redu?“ Brzo kimnem „da“ i on na to nadoveže „Dobra djevojka“ i izađe iz moje sobe. Jesam li ga naljutila? Znam da je rekao da nisam, ali ne mogu tome vjerovati. Možda mu nisam trebala ništa reći. Što ako misli da sam previše oštećena da bih ostala ovdje? Previše posla. Možda bih trebala početi razmišljati o tome kako da se izvučem odavde. Povučem pokrivače preko ramena i zurim u kut. Čujem misli kao da mi vrište, „Ti si oštećena roba.“ „Ne žele ti pomoći; žele da odeš.“ Zatvorim oči i ispustim drhtav dah. Možda trebam otići odavde. 10 godina Thane 10 godina. Ne mjeseci kao ostali. GODINA. 10 jebenih godina držala su je odvratna čudovišta. 10 godina bila je zaključana u kavezu dok su je mjenjolici zlostavljali. *„Zaštiti. Pobij ih sve,“* Ronan glasno reži u mom umu, pritišćući barijeru, pokušavajući isforsirati preobrazbu. Mrzim napuštati ovu sobu, ali ako ga ne uspijem obuzdati, preobrazit će se pred njom, a to bi je moglo vratiti unatrag unatoč onom malom napretku koji smo upravo postigli. *„Osvetit ćemo je, osvetit ćemo ih sve, blizu smo, Ronane.“* Ayla, samo ime je prelijepo, ali blijedi u usporedbi s njezinom stvarnom ljepotom. Vidjeti je očišćenu bio je apsolutni šok za moj sustav. Zapanjujuća je kad nije prebijena i kad ne krvari posvuda. Njezine prekrasne plavozelene oči urezane su mi u pamćenje. Poriv da prođem prstima kroz njezinu izrazito bijelu kosu bio je trenutačan. Odakle dolaze ti osjećaji? Da, privlačna je, što je blaga riječ, ali intenzitet moje privlačnosti prema njoj je zaprepašćujući. Ona nije moja sudbinska družica, a s 28 godina još uvijek imam vremena pronaći svoju pravu družicu umjesto da uzmem odabranu. Želim pravu vezu partnera kakvu su imali moji roditelji. Ljubav i poštovanje jedno prema drugome koje te proždire, a ako se dogodi da je omega, još bolje. Pun sam bijesa dok se vraćam prema kući čopora. Kako je itko mogao preživjeti toliko dugo pod takvim okolnostima? Količina snage koju Ayla posjeduje da bi uopće disala je neshvatljiva, a sumnjam da je ona toga uopće svjesna. Penjem se uz prednje stepenice kad naletim ravno na Dellu. Previše sam ljut da bih sada započinjao s njom, ali dajem sve od sebe da budem pristojan pa joj upućujem kratak osmijeh i pozdrav, nadajući se da ću brzo proći. Nije da ne volim Dellu. Išli smo na spojeve i s njom se lako zabaviti, mogli biste nas nazvati prijateljima s povlasticama, ali ona zna da neću ući u vezu, a ipak i dalje forsira. Trebao bih je potpuno odrezati, ali imam potrebe, privlačna je i zavede me svakom prilikom koju dobije, znajući da čekam svoju družicu. Ne bi bilo pošteno ni prema jednom od nas započeti vezu i morati je prekinuti s uključenim emocijama ako jedno ili oboje pronađemo svoje prave partnere. Osjećam da mi imamo vremena čekati, ona ne. „Hej Thane, gdje si bio? Otišla sam do tvog ureda, a tebe nije bilo. Htjela sam vidjeti jesi li za ručak? Zvala sam te i slala poruke, ali nisi odgovorio.“ „Oh, oprosti. Još nisam provjerio mobitel. Bio sam dolje u klinici s Ericom, informirao sam se o stanju vučice koju smo spasili.“ „Morao si ići dolje zbog toga? Zašto ga jednostavno nisi pitao kako je?“ „Pa, htio sam ići i drago mi je da jesam. Uspio sam je probuditi i saznali smo njezino ime. Također sam saznao da je oteta prije 10 godina. Jadna mala omega nije čak ni znala koliko ima godina. Bilo je srceparajuće to čuti. Pa, pretpostavljam, pročitati. Nijema je.“ „Ona je omega? Nisam to znala.“ „Jest, ali to zapravo nije dio našeg razgovora za koji sam mislio da će te šokirati.“ „Da, da, u pravu si. Naravno da jesi. Samo sam šokirana. 10 godina je dugo vrijeme, a to što ne govori je jednostavno ludo.“ „Ne znam ne može li govoriti ili samo bira ne govoriti. Eric misli da je vjerojatnost da je to izbor velika zbog njezine traume. Planiram se vratiti kasnije razgovarati s njom, samo moram prvo izbaciti nešto frustracije, moj vuk je prilično uzrujan.“ „Želiš li da ti pomognem s tim? Mogli bismo uzeti hranu za van. Ti možeš pričati, ja ti mogu izmasirati leđa pa ćemo vidjeti što će se dogoditi?“ „Ne, moram udariti nešto. Ići ću provjeriti s Cyrusom želi li se boriti ili otići na teren za obuku. Vidimo se kasnije.“ S tim riječima, brzo žurim u zgradu. Nalazim se zapanjen činjenicom da je jedina stvar koju je zapamtila iz informacija koje sam joj dao bila ta da je Ayla omega. Zašto bi je to uopće bilo briga? *„Cyruse, jesi li za teretanu ili teren za obuku? Moram spriječiti Ronana da krene u ubilački pohod,“* šaljem putem mentalne veze. Obično čuvam mentalnu vezu za vrijeme kad smo u vučjem obliku, ali brže je koristiti je za moj unutarnji krug. *„Pa, taman sam se čistio od posjeta našem gostu. Napravio sam popriličan nered. On naravno još ne govori; kune se da nema ime. Pretpostavljam da te mogu naći na terenu za obuku, tvoja kraljevska uzvišenosti. Rado bih te isprašio kako bih se mogao ponovno otuširati. Što ti je stisnulo tvoje lijepe gaćice?“* *„Nisam raspoložen za tvoja sranja danas, Cyruse. Objasnit ću ti zašto dok te budem prebijao. Budi tamo za 15.“* Preobrazim se u svog vuka. Ronan je visok oko šest stopa, ponoćno crn sa zlatnim očima. Cyrus se već preobrazio u svog vuka Artemisa. Njegov vuk je crn sa sivim pramenovima kroz krzno. Crvene oči odgovaraju njegovoj potrebi za krvlju. Manji je od Ronana, ali ne puno. Počinjemo kružiti jedan oko drugoga, ispipavajući slabosti, čekajući prvi udarac. Naša mala pjesma i ples koje izvodimo prije nego što se bacimo jedan na drugoga i apsolutno se isprebijamo, a nitko ne izađe kao pobjednik. To je više da izbacimo agresiju naših vukova, ali obojica znamo da ga mogu svladati. Ja sam jak na borbenim vještinama; on je jak na ludilu. On nasrće prvi i pokušava mi ogrebati bok, ali Ronan je prebrz za njega i okreće se, škljocajući očnjacima prema Artovom licu. *„Dakle, hoćeš li mi reći što te toliko uzrujalo? Nikad ne treniraš danju. Mogli bismo traumatizirati ove male štence koji gledaju dok prskam tvoju krv posvuda po tlu.“* *„Ayla me uzrujala. Točnije, ono što mi je upravo rekla.“ Da sam iskren, rekao bih mu da je oboje.* *„A tko je Ayla?“* *„Ayla Frost je vučica koju smo spasili. Probudila se danas. Eric kaže da joj je krv bila puna jedića. Također ne može ili neće govoriti, ali napisala je da je oteta PRIJE 10 PROKLETIH GODINA.“ Brzo se saginjem ispod njega i između njegovih nogu kad nasrne na mene, te se bacim naprijed dovoljno brzo da mu ogrebem stražnjicu. Suzdržava se, što je u redu ako Ronan izbaci svoju agresiju.* *„10 godina? Čovječe, to je sjebano. Mislim, prokletstvo. Zašto je držati toliko dugo? Zna li ona ikakva imena?“* *„Stigli smo samo do njezinog imena i koliko dugo je bila odsutna prije nego što je Ronan htio krenuti u ubilački pohod. On je nepokolebljiv da je moramo zaštititi. Jako me pritišće oko toga. Skoro sam se preobrazio pred njom,“* objašnjavam dok ponovno kružimo jedan oko drugoga. *„Vau. Pritiska te jako ili želi da te ona jaše jako? Zvuči kao ovo drugo ako se toliko uzrujava oko nje.“* *„Začepi. Ovo je ozbiljno. Ne znam zašto se toliko uzrujava osim ako nije zato što je ona omega, a njegovi instinkti su da štiti svoj čopor, a još više omege. Mislim, čak ni ne znam odakle je ni tko joj je obitelj. Siguran sam da je traže i da će htjeti da se vrati njihovom domu. Približavanje njoj na bilo koji način bila bi loša ideja. 10 godina je tako dugo, možda neće ni moći preboljeti ovo.“* Ta misao razbjesni Ronana, tjerajući ga da sruši Artemisa na tlo i počne mu uzvraćati očnjak za očnjak. *„U pravu si u svemu. Misliš li da je toliko zaštitnički nastrojen jer je omega ili misliš da je toliko zaštitnički nastrojen jer je omega i bila je oteta kao tvoja...“* *„Završi tu rečenicu i otkinut ću ti tvoja jebena jaja. Da, razmišljao sam o tome i siguran sam da je mješavina obojega.“* *„Okej, molim te makni šapu s Artovih jaja. Ona ionako mora ići kući. Ako ostane, a ti počneš razvijati osjećaje, Della će joj otkinuti vrat.“* *„Neću razviti osjećaje jer ona nije moja družica. Također, Della joj ne bi ništa učinila ako bismo se i spetljali u nekom svojstvu, što nećemo. Ona zna da smo samo prijatelji.“ On nasrne i zgrabi me za šiju, natjeravši Ronana da se okrene i ugrize ga za leđa.* *„Da, nastavi si to govoriti. Della je jebeno luda, Thane. Ja bih znao. Lud prepoznaje ludog, a ona je luda. Vjerojatno ima vrećicu tvojih odrezanih nokti s nogu spremljenu ispod jastuka jer je toliko opsjednuta tobom.“* *„Nije opsjednuta i nije luda. Samo je uporna. Čekaj... nokti?“* Napadamo se i prepucavamo tamo-vamo sat vremena kada primim mentalnu poruku od Erica. *„Thane, vrati se u kliniku... Ne mogu naći Aylu.“*